VELEČASNI STJEPAN GNJEČ, HRVATSKI DUŠOBRIŽNIK IZ AUSTRALIJE I AUTOR NOVE KNJIGE, POSJETIO JE HRVATSKU MATICU ISELJENIKA, POČETKOM LIPNJA 2008.

“Među prvim i najvažnijim dobrima željeli smo mu slobodu. Željeli smo, sanjali smo, molili smo se i radili na tome da dođe dan kad će hrvatski narod biti zadovoljan i sretan u svojoj slobodnoj domovini! Sanjali smo da će Hrvat Hrvatu biti brat!”, rekao je velečasni Gnječ.

Razgovarao: Nenad Zakarija

Početkom lipnja Uredništvo Matice posjetio je naš dugogodišnji pretplatnik vlč. Stjepan Gnječ iz Geelonga. Donio je niz pretplata svojih župljana,ali i plod svojega dugogodišnjeg rada: knjigu “Hoću znati, hoću vjerovati i molit’se i raditi”. Bio je to povod za razgovor. Velečasni Stjepan Gnječ, rođen je 1. kolovoza 1936. u mjestu Krvavcu kod Metkovića, od oca Andrije i majke Ivke, rođ. Ujdur. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1963. u Splitu. Župnikovao je u župi Ravča-Kljenak-Kokorići kod Vrgorca pet godina i u župi Ruda kod Sinja, također pet godina. Od godine 1973. misionar je za hrvatske vjernike Geelonga-Ballarata-Mildure u australskoj saveznoj državi Victoria.

Kako ste proveli tih 35 godina tako daleko od domovine?

– Ja bih bio najsretniji čovjek na svijetu kada bih mogao hrvatskomu narodu u domovini opisati koliko smo mi Hrvati svijeta bili tužni i žalosni dok je naš hrvatski narod bio u nama neprijateljskim državama! Među prvim i najvažnijim dobrima željeli smo mu slobodu. Željeli smo, sanjali smo, molili smo se i radili na tome da dođe dan kad će hrvatski narod biti zadovoljan i sretan u svojoj slobodnoj Domovini! Sanjali smo da će Hrvat Hrvatu biti brat! Žudjeli smo i vapili smo da nam Hrvatska dođe, jer će tada u Hrvatskoj vladati Hrvati i Hrvatice koji će pošteno i pravedno upravljati i služiti svojemu hrvatskomu narodu, a hrvatski će narod s njima surađivati, marljivo i pošteno raditi i svoje dužnosti izvršavati plaćajući porez i ostala davanja. Tisuće smo godina ponižavani, mučeni i ubijani, a kad slobodna Hrvatska dođe, više nikada Hrvat ne će biti ponižavan, mučen i ubijan ni od koga, a posebno ne od svoga! Tijekom 35 godina u Australiji uvijek sam razmišljao i uspoređivao život u Australiji i život u svim zemljama po svijetu kamo sam putovao. Gdje god sam što lijepo, dobro i korisno vidio, pomislio bih: kako bi lijepo bilo da ovo ima i u mojoj Hrvatskoj! U tom bih času pomislio i zaželio: “Hrvatsku trebamo u svakom pogledu oživjeti, pomladiti, osvježiti, uljepšati!”. Katkad bih pomislio: “Za svoj uspjeh, za svoju sreću, a i za prkos našem neprijatelju oživi, očvrsni, zatrči se, uzleti, moj, hrvatski narode!”.

Dok je godinama iz tuđine razmišljaoo domovini, padale su mu na pamet svakojake misli koje je, uspoređujući ih s drugim zemljama i narodima svijeta, pamtio i sada ih stavlja na papir s najboljom nakanom i s najboljim željama za dobrobit svojega hrvatskoga naroda. Evo nekoliko tih misli:

– Divno je što hrvatski narod ima i zna koji je njegov glavni grad: Zagreb.
– Divno je što hrvatski narod ima glavno svetište, hodočasničko mjesto Mariju Bistricu. Lijepo je što će se uskoro sagraditi velika crkva, glavno svetište hrvatskoga naroda u čast hrvatskim mučenicima, crkva na Udbini! Krasno je što hrvatski narod ima Oltar Domovine!
– Divno je što hrvatski narod ima hrvatsku svjetovnu vladu i hrvatsku vjersku vladu. – Divno je što hrvatski narod ima hrvatsku vojsku koja brani domovinu, a hrvatski narod ima molitvenu vojsku (svećenike, redovnike i časne sestre).
– Volio bih da hrvatska svjetovna vlada proglasi, ako već nije, glavnu hrvatsku planinu, rijeku, jezero, cvijet… (hrvatski simbol) da Hrvatska bude po tome lako prepoznatljiva.
– Sretan bih bio kada u Hrvatskoj ne bi bilo ruševina, a pogotovo ne uz glavne
prometnice, kuda prolaze turisti, a napose ne uz hrvatsko more.
– O, kada bi sve ceste bile lijepo asfaltirane, sve kuće elektrificirane, imale vodu i kanalizaciju….
– O, kada na karti Hrvatske ne bi bilo nehrvatskih imena! Kako je moguće da hrvatsko mjesto ima ime: Islam Latinski, Islam Grčki?
– Bio bih presretan u hrvatskome tisku, preko radio programa i putem hrvatske televizije vidjeti ljepotu i uspjehe Hrvatske. Želio bih vidjeti na HTV-u sretni stroj koji od besplodnoga hrvatskoga krša stvara plodnu Hrvatsku.
– Bio bih presretan da u Hrvatskoj ne postoji Slavonac, Podravac, Međumurac, Zagorac itd., nego da u Hrvatskoj postoji samo: Hrvat/ica, ili, u najgoru ruku: Hrvat iz Slavonije, Hrvat iz Podravine, Hrvat iz Međimurja…
– Bio bih presretan da moj hrvatski narod u Hrvatskoj govori potpuno istim riječima, da se svi možemo lako sporazumjeti. Zar je dobro da se dva brata Hrvata iz različitih krajeva Hrvatske ne mogu uopće sporazumjeti? Zato naši neprijatelji i tvrde da mi nismo uopće narod, nego neka razbacana plemena!
– Mnogi su Hrvati iz tuđine u danima stvaranja Hrvatske imali silnu želju s obitelji i ušteđevinom doći u svoj rodni kraj, u svoj mili zavičaj. Mnogi su se, zbog lošeg odnosa domovinske prema iseljenoj Hrvatskoj, zaustavili i ostali u tuđini ostali, a dosta ih se vratilo natrag. No, kako god i što god bilo do sada, neka se ne stidi i ne ustručava domovina zamoliti Hrvate koji žive u tuđini da joj pomognu u ostvarivanju najvažnijih planova! U ovom času mislim: zašto hrvatska vlast ne zamoli Hrvate u svijetu da joj pomognu izgraditi neku školu u Hrvatskoj ili u BiH (hvala Bogu, vjerska nas vlast često moli i traži pomoć za svoja najvažnija ostvarenja, na čemu joj čestitamo, a mi po svojim mogućnostima rado pomognemo hrvatskim vjernicima u Hrvatskoj i BiH!), neki vrtić, neki dio ceste, vodovod, kanalizaciju….? Znam, sigurno, da bi Hrvati u svijetu u takvim planovima koliko–toliko sudjelovali, ali bi tražili račune za svaku svoju darovanu,
a od Hrvata u domovini potrošenu kunu!
– Bio bih presretan da se više nitko i nikada od hrvatskoga naroda ne iseljava iz naše domovine! Neka svatko u domovini ima dovoljno rada, ruha i kruha! Da se nitko i nikada više iz sela ne seli u gradove, jer su gradovi grobnice naroda, nego da Hrvatska s Hrvatima bude sva popunjena!
– Ja se ne mogu načuditi da se u našoj domovini može dogoditi da se bilo čija i bilo gdje kuća može sagraditi bez građevinske dozvole! A još Hrvatska vlast plače da ima previše nezaposlenih! Zašto ne zaposli desetak tisuća radnika koji će samo nadzirati divlju gradnju i prijaviti vlastima koje da divlje graditelje kazne i od tih kazni plaćaju te radnike!
– Zaista je velika sramota i užasna šteta da toliko Hrvata, pogotovo mladih, gine na hrvatskim cestama!? Nesavjesne i nepažljive vozače samo teške kazne mogu staviti u kakav–takav red! Bez teških kazni, ništa! U ovom su slučaju teške kazne za dobro i onima koji budu teško kažnjeni i onima koji budu ostali na životu.

Na slici: Nikola Babić, ugledni poslovni čovjek i dugogodišnji aktivist u Australiji sa velečasnim Stjepanom Gnječom

Ovo su samo neka od razmišljanja velečasnoga Gnječa o njegovoj voljenoj Hrvatskoj i hrvatskom narodu kojemu je posvetio svoje kapitalno djelo, knjigu “Hoću znati, hoću vjerovati”. Pisao ju je dvadesetak godina, a sada ju je tiskao. Stavio je u nju, po njegovu mišljenju, sve ono što je za čovjeka Hrvata najvažnije znati za pošteno i uspješno življenje i za uspješno postizanje vječne sreće na drugome svijetu. Dok ju je pisao, neprestano je mislio na svoj, hrvatski narod u tuđini i u domovini. Najveća će mu biti radost i sreća ako tu knjigu narod bude čitao, o pročitanom razmišljao, sve to napisano zavolio i po tome živio!

U knjizi su obrađene mnoge teme kao: “Ništa bez Boga, ništa bez nas!”, “Ubi nas (Hrvate) Evanđelje!”, “Okrenuti drugi obraz!”, “Kakvi su Hrvati kao narod?”…
Knjiga ima 464 stranice velikog formata, te tvrdi uvez s vrpcom za označivanje pročitanog. Nakladnik je Hrvatski katolički Centar sv. Ante: Geelong-Ballarat-Mildura. Može se naručiti kod : vlč. Stjepan Gnječ, 34 Mc Clelland St, Geelong, VIC. 3215 (Phone: 03-5278 7957; Mob: 0421 827 447). Cijena je knjige: AU$20

ENG: The Matica magazine editorial office was visited in early June by a subscriber of many years, The Reverend Stjepan Gnječ of Geelong. He brought with him a number of subscriptions from his parishioners, and the fruit of many years of labour: his book I Want To Know, I Want To Believe And Pray And Work. It was an opportunity for an interview.

Cijeli razgovor sa velečasnim Stjepanom Gnječom iz lipnja 2008. možete pogledati i pročitati u izvornom obliku iz MATICE, Mjesečne revije HRVATSKE MATICE ISELJENIKA u galeriji ispod:

Tagovi: Razgovor sa velečasnim Stjepanom Gnječom za MATICU, mjesečnu reviju Hrvatske matice iseljenika u lipnju 2008. godine. Velečasni Stjepan Gnječ, Nikola Babić, ugledni poslovni čovjek i dugogodišnji aktivist u Australiji, Nenad Zakarija, Hrvatska matica iseljenika, Matica, …